OŠ "Antun Nemčić Gostovinski" Koprivnica

Antun Nemčić- Gostovinski, književnik, ilirac i hrvatski domoljub rođen je 14. siječnja 1813. u Mađarskoj, u mjestašcu Ede, kamo je njegova majka kao trudnica došla iz Ludbrega u posjete rodbini (otac mu je bio sitni plemić), a umro je 5. rujna 1849. od kolere u Križevcima, navršivši dakle tek 36 godina života.

Djetinjstvo je proveo u roditeljskom domu u Ludbregu i Koprivnici, gdje mu je otac živio i radio; gimnaziju je pak završio u Varaždinu, a studij prava u Zagrebu. Službovao je u različitim mjestima sjeverne Hrvatske, postao kotarskim sucem u Novom Marofu, nešto kasnije i saborskim zastupnikom, a prerana smrt zatekla ga je na položaju velikog županijskog bilježnika u Križevcima.

Rano je prišao pokretu ilirskih preporoditelja, ostavši mu vjeran do kraja života. Stekao je veliku obrazovanost i kulturu, govorio nekoliko stranih jezika, iako je živio i djelovao izvan hrvatske političke i kulturne metropole- Zagreba.

Književni rad počeo je pisanjem pjesama, od kojih su mu neke ušle i u školske čitanke, ali ipak nije u poeziji postigao značajnije domete. Poznata mu je komedija «Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac» (koja nešto prerađena živi i danas na pozornici), a kao ogledalo hrvatske proze iz prve polovine 19. stoljeća zanimljiv mu je i nedovršen roman «Udes ljudski», za koji možemo žaliti da je ostao samo torzo.

Ipak, bez svake sumnje najznačajnije Nemčićevo djelo jesu njegove «Putositnice», kojima je, uz knjigu «Pogled u Bosnu» Matije Mažuranića, začet poseban oblik u našoj književnosti – putopis. A to je – prema jednoj od mogućih definicija – književna vrsta u kojoj pisac iznosi svoje utiske u svezi s predjelima kroz koje putuje. Ljudi se od najranije dobi života vole kretati, putovati, upoznavati nova neviđena i nepoznata mjesta.

U jezičnom izrazu pokazuje stvaralačku sposobnost, kao kada primjerice «švapčarenje» (forsirano govorenje njemačkim jezikom) naziva «derdiedasiranjem». Općenito jezik mu obiluje bogatstvom riječi te se pitamo nisu li neke od njih jedino uporabljene u njegovu djelu. U sintaksi teksta osjeća se da je bio pod utjecajem latinske gramatike (stavlja glagol na kraj rečenice), pa to uz niz danas zastarjelih riječi, stranih izraza kojima su se intelektualci njegova vremena očito služili, uz danas napuštenu tvorbu oblika riječi – otežava pristup djelu.

U cjelini gledano Antun Nemčić jedno je od najvećih imena našeg hrvatskog, mada nazvanog ilirskog, preporoda koji je, uza sve ostalo, tvorac jednog značajnog žanra u našoj književnosti, naime putopisa, a on se nije s njim samo pojavio i ugasio nego je dao i značajan broj nastavljača.

Možemo prihvatiti jezgrovitu prosudbu hrvatskog povjesničara Antuna Barcakoji kaže: «U bespomoćnosti, kojom su ilirci pisali, Nemčić se toliko isticao da ga možemo smatrati jednim od osnivača hrvatske proze. Neki dijelovi «Putositnica» mogu se još i sad ubrajati među najbolje tekovine hrvatske preporodne književnosti.»