Predstavljala je Društvo na nacionalnim skupštinama HKD-a. Za svoj iznimni doprinos radu regionalnog Društva knjižničara primila je priznanje Najknjižničar Društva 2006. godine.

Osim u HKD-u, bila je aktivno uključena i u rad Hrvatske udruge školskih knjižničara.

Kao školska knjižničarka napredovala je u zvanje stručne suradnice mentorice, a potom i savjetnice. Na stručnim skupovima Županijskog stručnog vijeća školskih knjižničara i Proljetnim školama školskih knjižničara svojim predavanjima prenosila je bogato iskustvo i znanje na mlađe kolege, kojima je često bila i mentorica. Surađivala je i s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Fran Galović na mnogim projektima. Sudjelovala je na Europskoj konferenciji o pismenosti.

Dolaskom u našu Školu od 1993. iznimno je predano radila na osuvremenjivanju izgleda knjižnice i bogaćenju knjižnog fonda. Luca je bila posebno sretna i ponosna kada je 2004. godine knjižnica potpuno opremljena. Od njezinog dolaska knjižnica je istinsko kulturno-informacijsko središte, srce Škole te je postala oglednom knjižnicom u Koprivničko-križevačkoj županiji.

Naša Luca bila je izniman organizator, s nepogrješivim osjećajem za estetiku, pedantna, kritična. Ni jedno događanje, proslava, obljetnica, projekt nije mogao proći bez njenog mišljenja, sugestije i prijateljske pomoći.

Mnogi misle da je rad školske knjižničarke samo posuđivanje knjiga, ali njezin posao je bio i više od toga. Radila je u nastavi s djecom kako bi im približila knjigu, čitanje i školsku knjižnicu. Zahvaljujući Luci u našoj Školi gostovali su mnogi poznati književnici koji su se zbog njezine srdačnosti, toplog i domaćinskog ugođaja osjećali lijepo i rado nam se vraćali. Učenici su se zahvaljujući njoj s veseljem uključivali u razne projekte koje je pokretala – Mladi knjižničari, Čitamo mi u obitelji svi, Čitanjem do zvijezda, u Mjesecu hrvatske knjige sudjelovali su u Nacionalnom kvizu za poticanje čitanja, Međunarodnom danu pismenosti… Organizirala je za učenike odlaske u kino i kazalište.

Nakon određenog perioda neizlaženja školskog lista Krijesnice prihvatila se izazovnog posla ponovnog pokretanja i bila glavna i odgovorna urednica 1997. – 2001. godine.

Svojom osobnošću i primjerom bila je ogledalo škole. Angažmanom u međunarodnom projektu sa Slovenijom Čitanje ne poznaje granice povezala je učenike i učitelje naše Škole i Sladkog Vrha te stekla nove prijatelje. Time je promovirala Nemčiće, Koprivnicu i Hrvatsku izvan granica. Naučila je i nas da svako događanje u školi započinje i završava u školskoj knjižnici.

Naša Luca je bila pjesnikinja i spisateljica. Objavila je pjesničku zbirku U mjesecu kiše.

 

 

Nisam spremna da odem

 

Postoje još uvijek neki ljudi

kojima dugujem riječi

Postoje još uvijek krajevi

koji čekaju na mene

Postoje još uvijek rijeke

koje trebaju moje dodire

Postoje još uvijek oblaci

sa najavom kiše

koji trebaju moje suze

Postoje još uvijek neke slike

koje traže moj pogled

Još uvijek postoje svjetovi

koje volim

i zato nisam spremna

da zauvijek odem

                              (Luca Matić, U mjesecu kiše, 1996.)

 

 

O Luci su rekli…

 

Mila moja, divna moja prijateljice!

Puno je lijepoga stalo u naših 25 godina: puno radosti, smijeha, šala, putovanja, ljetovanja… prijatelja i druženja.

Mogle smo pričati satima, o svemu. Često smo se vraćale u djetinjstvo, malena mjesta srca tvoga - Tramošnicu i Gradačac.

Zauvijek ću pamtiti Tvoju sliku sa školske priredbe: djevojčicu s mašnom u kosi, novom haljinom, u bijelim dokoljenkama i lakiranim cipelicama što su te, nažalost, žuljale. Možda si baš zbog njih toliko voljela kupovati cipele.

A naša mladost? E, kakva su to bila sjećanja! Kave su to bile priče! Baš kao u onoj pjesmi: jedna mladost, jedan san o sreći…

Svaka je tvoja priča bila protkana ljubavlju prema mami i tati, Ivi i Đuri, njihovoj djeci. Tvoje je srce ogromno – svi smo u njega stali.

Sve smo radile zajedno: silne poslove u školi, prezentacije, filmove, književne susrete, pisale govore, lektorirale. Učile smo engleski, kupovale namještaj i cipele, tražile limare i vodoinstalatere, pile kavu s vrhnjem, čitale knjige, pisale pjesme. Sjedile smo na tvojem balkonu pa uz čašu finog vina – onog našeg slatkog – slušale glazbu i uživale.

Smijale smo se tvojem KAJ koji ti nikada nije sjeo, picekima i pajcekima koje nisi razlikovala. Bože, kako nam je bilo dobro! Kako nam je bilo lijepo!

Čime sam zaslužila takvo divno prijateljstvo?

Možda nas je Njegova ruka davno spojila baš zato da budem uz Tebe  U MJESECU KIŠE.

A kad je došao – pekla me svaka Tvoja suza, boljela me svaka Tvoja tuga!

Držala sam Te za ruku, pokušala biti Tvoja hrabrost, utjeha i nada.

Volim te beskrajno, Ti to znaš! Voliš me beskrajno,  ja to znam!

Znam da me i sada gledaš i govoriš: „ Ajde Seneka moja, polako. Proći će.“

Proći će jednom mila moja, proći će, ali  svakog ću Te dana vidjeti u nekoj rascvjetaloj ruži koje si voljela, u nekoj pjesmi koja nas je dirala, u haljini s bijelim cvjetovima - Tvojem zadnjem poklonu meni.

Dušo moja, hvala Ti za svaku godinu, za svaki dan. Hvala Ti za svaki trenutak proveden s Tobom. Bili su neprocjenjivi, neponovljivi, baš svaki ispunjen čistom prijateljskom ljubavlju, podrškom i povjerenjem. Budi mirna tamo gore, obećanje koje sam Ti dala zapisano je u mojem srcu. Ispunit ću ga. Čekaj me i čuvaj, anđele moj. Znaš da ću Ti doći, uvijek jesam.

Doviđenja, vidimo se, Lusil moja.

 

Iz govora Senke Pintarić

 


... Druge, oku nevidljive uloge, ogledale su se u njezinoj iskrenoj, odanoj i prečistoj vjeri, obilježenoj Božjom ljubavlju tako da je zračila unutarnjom ljepotom i snagom.
Pomagala je drugima u tolikoj mjeri koju teško može pojmiti netko tko je Luce površno poznavao. Od pomoći na poslu: savjetom, suradništvom, preuzimanjem obveza do stalne stručne pomoći učenicima, kolegama, članovima udruga u zemlji i inozemstvu, prijateljima, znancima, Crkvi.
Odanost obitelji također čini dio njezine prelijepe osobnosti, pa iako je govorila da je samo teta, njezina briga za roditelje, braću te osobito nećakinje i nećake bliža je ulozi majke no tete. Koliko puta je s ozarenim očima pričala o njima te nabrajala što mora nabaviti, vidjeti za Tonku, Mateju, Domija, tko je položio ispit, tko se zaručio, tko radi, tko ne radi, što mora teta kupit, poklonit, kome u svatove, kako su Đuro i snaja…
Nismo sazdani samo od tijela i uma. Obavija nas i svjesnost, duhovnost, Duh Sveti koji je u nekima toliko snažan da se širi oko njih tako da svi žele biti uronjeni u njega.
Takovu svjesnost imala je i naša draga Luca. Nitko nije mogao biti imun na njezinu uslužnost, ljubav, radost, mir, jakost, velikodušnost, razum i čistoću.
Bila je privilegija biti njenom prijateljicom i suradnicom. Hvala Ti Luce.
Bez obzira na to kako se nosila sa zdravljem, imala je silnu unutarnju potrebu za višim postignućima i isticala se radom i stručnošću kao uzorni primjer svima. Učili smo od nje.
Osim silne energije u radu, čitajući Lucine pjesme i družeći se s njom, kada se skinu plaštevi, ispod svega ostaje nježna, plaha i silno emotivna osoba koja duboko doživljava svijet oko sebe tražeći ljubav. Iz koje sve istječe i koja sve pokreće.

U mrkloj noći vidimo, koji put kroz vlastite suze, najljepše zvijezde (Phil Bosmans).

Sada više nego ikada same Lucine riječi odzvanjanju svojom istinitošću: bojim se ali volim nadu kao zalog vječnosti…
Hvala Ti, draga Luce, za sve što si nam dala, hvala Ti za sve što si dijelila s nama, hvala Ti za sve što nam ostavljaš, hvala što smo Te imali. U rukama Gospoda nađi svoj mir. Otišla si, ali si tu.

 

Iz govora ravnateljice Gordane Gazdić-Buhanec

 

 

Draga moja/naša Luce,

bila si prava prijateljica, kolegica, dobri duh naše Škole, osoba s kojom sam mogao sjediti satima, pričati o svemu -  o događanjima u školi, o našim učenicima, o teškoj bolesti s kojom si se borila kao i moja majka. Znala si me zvati: „Ajde, dođi u knjižnicu nakratko, trebam te, ajmo na jednu brzinsku kavu.“

Uvijek si sve stigla napraviti, uvijek svakome pomoći. Kad sam ti donio da pročitaš i ispraviš neki tekst koji sam pisao, sve me bilo strah jer znao sam da ćeš vidjeti svaku crticu, zarez, točku.

Bila si osoba koja je sve dijelila, u svemu si pronašla neku pozitivnu stvar. Sjećam se naših zajedničkih druženja, fešta, izleta, domjenaka. Imam osjećaj da ćeš se pojaviti u svakom trenutku i reći Daj Gogo, otiđi do svirača, neka mi odsviraju Miljacku ili nešto od Halida pa ćeš zapjevati s nama podignutih ruku.

Zahvalan sam ti na svemu što sam naučio od tebe, svakom savjetu, svakoj potpori, svakom tješenju u teškoj situaciji. U nevjerici smo se pitali zadnjih dana Može li uopće zauvijek otići osoba koju tako iskreno i jako voli toliko ljudi, kojoj se toliko ljudi silno raduje?  Naravno da ne može!

Tebe je netko pozvao i ti si svoj smijeh samo preselila u neki ljepši svijet.

Sunce, Mjesec, vjetar i zvijezde zauvijek će biti oko nas.  Podsjećat će nas na ljubav koju smo s tobom dijelili i mir koji si pronašla.

Neka ti je vječna slava i hvala.

Iz govora Gorana Višaka