ZEUS PREUZIMA PRIJESTOLJE

Zeus, bog bogova, živio je sretno na planini Olimpu, okružen svojim rođacima i veselim pjesmama muza.

Za tron, što ga je preuzeo kao mladić, vodio je tešku bitku.

Kad se Zeus rodio, kralj bijaše Kron, njegov otac, bog silnik koji se bojao da će ga jednoga dana svrgnuti netko od njegovih sinova. Stoga je odlučio ukloniti sve njih, čim se rode. Svaki put kad bi njegova žena Hera na svijet donijela sina, Kron bi naredio da mu ga donesu te ga progutao u jednom zalogaju. Tako je Hera, nakon Zeusova rođenja, odlučila sakriti novorođenče i predala ga na čuvanje nimfama. Zatim Kronu dade kamen omotan kruhom i reče:

Eto, ovo je tvoj tek rođeni sin!« Kron proguta kamen i silno ga zabolje trbuh.

Zeus je sretno rastao s nimfama te postao velik i snažan. Kad je odrastao, preuzeo je dužnost peharnika na Kronovu dvoru te poslužio ocu čašu vina u koje je stavio gorušicu, natjeravši ga tako da povrati sinove i kćeri koje je progutao... i naravno, budući da su bili bogovi, još uvijek su bili živi i izvrsna zdravlja.

Kronova djeca ujedinjena podigoše bunu protiv svog oca, uz pomoć kiklopa, jednookih divova. Na kraju je Kron morao pobjeći, predavši vlast na Olimpu Zeusu, koji je otada postao neosporivi kralj svih bogova.


 KOZA AMALTEJA

Kao što smo već rekli, Zeus je rastao daleko od Olimpa, uz pomoć morskih i šumskih nimfi. Dobre nimfe podizale su ga s mnogo ljubavi, a da bi postao lijep i snažan hranile su ga specijalnim jelima: ambrozijom i nektarom. Mlijeko mu je davala jedna ljubazna kozica šiljastih rogova, koja se zvala Amalteja. Prolazile su godine i Zeus je postao prekrasan dječak, a zatim stasit i snažan mladić, no uvijek je ostao privržen staroj kozi koja ga je dojila i s kojom je često odlazio u šumu.

Kao i svi dječaci u drevnoj Ggrčkoj i Zeus je jako volio sport, lov i hrvanje. Od igara, najviše je volio vježbati bacanje gromova koje su posebno za njega pripremali kiklopi, jednooki divovi.

Međutim jednoga dana prepustio se zajedno, sa svojim prijateljima toj prilično silovitij igri i netotice pogodio kozu Amalteju, slomivši joj pritom rog.

„Oprosti mi“, preklinjao je dječak, milujući svoju staru prijateljicu. Zatim zatraži pomoć nimfe Melise, koja je svojim magičnim moćima liječila kozu. Da bi se iskupio i da bi zahvalio dobroj nimfi, Zeus uze rog koji je slomio Amalteji te ga napuni najmirisnijim cvijećem i najsočnijim voćem što ga nađe u šumi. Zatim ga pokloni Melisi: „Ovo je rog obilja“, reče „neviđeni rog izobilja iz kojeg uvijek izlazi, pomoću čarolije sve što bi mogla poželjeti“.

I održi obećanje, čak i kad se kao odrastao, popeo na Olimp i tamo preuzeo prijestolje.


 HERA, LJUBOMORNA ŽENA

Hera, Zeusova žena, bila je jako ljubomorna. I to s pravom, zato što Zeus nikad nije propuštao priliku udvarati se drugim boginjama, pa čak i mladim djevojkama koje su živjele na zemlji. »Dosta je bilo!«, reče jednoga dana, bijesna na muža. »Odlazim i nikad se više neću vratiti!«

 Nedugo zatim, Zeus je počeo tugovati za svojom ženom i odluči vratiti je na Olimp, postavivši joj zamku. Naredi da se napravi drvena lutka, da se odjene u skupocjenu svilenu haljinu, prekrije draguljima te razglasi kako se jedna nimfa, u koju se bio zaljubio, pokušava zlatnim kolima popeti na Olimp da bi se vjenčali. Hera, luda od ljubomore, odmah dojuri.

 »Izdajice!«, reče navalivši na lijepu nimfu i strgne s nje plašt i nakit. Odmah se razotkrije varka: zaručnica je bila od drveta! Zatim se nasmije svojoj ljubomori i pomiri sa Zeusom. No, mir je kratko trajao zato što Zeus nije napustio svoje loše navike. Hera, još uvijek silno ljuta, organizira pobunu bogova protiv njihova gospodara. No, div Brijarej izda je njezinome mužu. »Ovaj put ću je naučiti pameti!«, odluči kralj bogova. Zaveže ženu zlatnim lancem i objesi je između neba i zemlje, s dva nakovnja vezana za njezine gležnjeve. Sirota Hera je plakala i tražila oprost dok joj se Zeus, koji joj zapravo nije htio nauditi, nije smilovao. Pozva tada njezina brata Hefesta, koji je bio vrlo vješt kovač, i pritom toliko odvažan, da odreže zlatni lanac, a da boginja ne padne na zemlju. Tako se Hera vrati na Olimp i od toga dana pokuša biti malo manje ljubomorna.


 KAKO JE NASTALA MASLINA

Posejdon, bog mora, imao je jedan prekrasan kraljevski dvor na otoku Eubeji, ukrašen koraljima, školjkama i morskim bisernicama. Bio je vladar svih mora i oceana, a kad bi se naljutio, izlazio bi svojim kolima koja su vukli krilati konji, te izazivao oluje i podmorske potrese. Nezadovoljan tako golemim carstvom, želio je postati vladar grada Atene, čija je zaštitnica bila Atena, najmudrija Zeusova kći.

»Ogledajmo se u dvoboju!«, predloži boginji, uvjeren u svoju pobjedu.

No, mudra boginja odgovori: »Čemu se boriti? Obavimo jedno mirno nadmetanje: pobijedit će onaj tko građanima Atene učini najkorisniji poklon.« »Ja ću Atenjanima pokloniti konja!«, odmah poviče Posejdon, prihvaćajući okladu. »Sto je korisnije od konja za kojega ljudi još ne znaju?«, pomisli bog mora. Atena zabode u zemlju svoje koplje i ubrzo na tome mjestu nikne jedna biljka srebrnih listova: maslina. Sazvan je sabor bogova da bi se odlučilo o pobjedniku. Svi bogovi se izjasniše da je pobjednik Posejdon, dok su se sve boginje izjasnile za Atenu, smatrajući maslinu i njezin dragocjen plod mnogo korisnijom od jednoga konja. Nedostajao je samo Zeusov glas. Naposljetku kralj bogova, odričući se svoga glasa, prepusti većinu boginjama.     

Otada je biljčica masline postala simbolom mira i tako je ostalo sve do naših dana.


 ARES I DIVOVI

Jednoga ružnoga dana Zeus pozva na dvoboj dva diva: Ota i Efijalta. Bio je jako zabrinut zato što ti divovi bijahu izuzetno snažni i nisu mu dali mira. Tako odluči da protiv njih pošalje svog sina Aresa, boga rata, koji se uvijek hvalio kako je nepobjediv. »Oslobodi me onih gnjavatora!«, naredi sinu koji krene u potragu za dvojicom divova. Prolazili su dani, pa i mjeseci, no Ares nikako da se vrati na Olimp. Zeus zatim pozva svog drugog sina, Hermesa, krilatih nogu i glasnika bogova.

»Kreni u potragu za Aresom i vrati ga natrag!«, naredi mu. Hermes posluša i krene obilaziti svijet u potrazi za bratom. Jedne večeri zaspe u jednoj žitnici, ne znajući da je upravo stigao u jedno od utočišta divova. U jednom trenutku usred noći, probudi ga neobična buka koja je dolazila iz jednog velikog ćupa: zatvoren u njemu, vezan poput salame, bijaše upravo Ares. Hermes oslobodi brata koji se tako morao vratiti na Olimp pokunjene glave. Zeus, razočaran u svog sina ratnika, u svom porazu od divova osloni se na Artemidu, boginju lova, koja se pretvori u jelena i suprotstavi Otu i Efijaltu usred šume. »Pokušajte me ubiti!«, kao da je govorio jelen, poskakujući amo-tamo. Dva diva, pokušavajući ga pogoditi strijelom, završiše tako da su se proboli međusobno. Tako je okončan rat između Zeusa i divova.


 AFRODITA I ZLATNA JABUKA

Na Olimpu se odvijalo vjenčanje između Tetide, kćeri boga mora, i Peleja, kralja Ftije. Na vjenčanje nije bila pozvana Erinija, boginja nesloge, koja je svima bila mrska. »Ne želite me?«, reče razljućena boginja. »Zažalit ćete!« Usred same svečanosti zavitla u dvoranu zlatnu jabuku na kojoj je bio urezan ovaj natpis: 'Najljepšoj boginji.' Ubrzo se boginje započnu prepirati: »Ja sam najljepša!«, reče Hera, Zeusova žena. »Ne, najljepša sam ja!«, smatrala je Atena. »Svi znate da sam ja najljepša!«, ponavljala je prelijepa Afrodita.

Zeus, da bi razriješio ovaj spor, preda jabuku mladom trojanskom princu Parisu jer je želio da on odabere najljepšu djevojku. »Ako odabereš mene«, reče Hera, »učinit ću da postaneš najmoćniji čovjek na svijetu!«

 Atena ga je pokušala pridobiti na svoju stranu: »Ako prosudiš da sam ja najljepša, postat ćeš najsrčaniji među ratnicima!«

 No, Afrodita mu umilnim glasom šapne u uho:»Ako meni daš jabuku, naći ću način da oženiš najljepšu djevojku na svijetu!«

Paris, koji bijaše mlad i romantičan, odabere Afroditin dar. Koji bi poklon bio najdragocjeniji? Nažalost, ovo obećanje lijepe boginje nagnalo ga je da ugrabi grčku princezu Helenu njezinom zakonitom suprugu te tako izazove strašan Trojanski rat... Ali to je jedna druga priča.


 PIGMALION

Bijaše jednom jedan kipar koji se zvao Pigmalion. Bio je najbolji u svom umijeću i time se silno ponosio, toliko da ga nije zanimalo ništa drugo, samo sjajne figure koje je izrađivao od mramornih blokova. Afrodita, boginja ljubavi, koja je uvijek bila zauzeta bračnim posredovanjem, utuvila je sebi u glavu da i Pigmalion mora pronaći ženu. »Trenutak je da prestaneš razmišljati samo o svojim kipovima! Došao je čas da se i ti zaljubiš!«, reče mu jednoga jutra nestrpljivo. No, Pigmalion, koji se trudio isklesati portret jedne mlade djevojke, reče joj prezirno: »Ne zanima me jubav! Dovoljna mi je moja umjetnost!«

Afrodita je tada, da bi ga kaznila, pozvala upomoć svog sina Erosa, boga ljubavi, koji je svojim lukom i strijelom pogađao ljude i činio da se zaljube.

Eros odapne jednu začaranu strijelu prema sirotom kiparu koji se istog trena zaljubi...upravo u svoj kip! No, vrlo je tužno biti zaljubljen u jedan kip koji ne govori, ne miče se, ne smije se, dakle, ne može te voljeti na svoj način! Pigmalion je bio očajan te je noćima i danima patio zbog ljubavi sve dok nije gotovo poludio.

Zatim se Afrodita sažali na njega i čarolijom udahne život hladnome mramoru, pretvorivši kip u prekrasnu djevojku od mesa i krvi.

Pigmalion se potom njome mogao oženiti i zauvijek su živjeli sretno i zadovoljno.


 KRALJ MIDA

U drevnoj Frigiji živio je jedan kralj, po imenu Mida, koji se često ponašao budalasto.

Kao i ovaj put, čineći uslugu Baku, bogu života, kad mu je ovaj obećao jedan dar, kakav god poželi.

»Učini da mogu u zlazo pretvoriti sve što dotaknem!«, odgovori Mida, koji je bio silno pohlepan. Bog mu udovolji. Mida je, naravno, postao silno bogat. No uskoro se ražalosti jer nije mogao ni piti niti jesti: sve što bi dotaknuo, zapravo, čak i hranu, pretvaralo se u zlato.

Prije nego što je siroti kralj gotovo umro od gladi, Bako se sažali na njega i, srećom, oslobodi ga. Ali to nije bio jedini put da je Mida upao u nevolju.

Jednoga dana, dok je prolazio šumom, zatekao se kao promatrač natjecanja u pjevanju između Apolona, boga glazbe, i Pana, boga šume. »Po meni je mnogo bolja Panova glazba!«, reče naglas kralj, a da ga nitko nije pitao za mišljenje. Apolon, krijući svoj bijes iza osmijeha, reče mu: »Po meni, tvoje uši te varaju: kaznit ćemo ih!« I istoga trena učini da mu naraste lijepi par magarećih ušiju!

Siroti kralj Mida ode svom brijaču i reče da mu napravi  frizuru koja će sakriti te užasne uši. Pogriješio je jer brijač nije uspio zadržati za sebe tu tajnu i ubrzo je izbrblja.

Od toga dana, štoviše i vjetar je, pušući kroz trstiku, šuštao: »Kralj Mida ima magareće uši!« Apolon se zadovoljno smješkao s Olimpa.


 HEFESTOVA OSVETA

Najružniji među Zeusovim sinovima bijaše Hefest. Siromah, bio je tako ružan da ga čak ni njegova majka Hera nije htjela zadržati i bio je još u povojima bačen s Olimpa te se tako našao u moru. Nimfe su se smilovale, uzele ga i podizale na otoku Lemnosu, na padinama vulkana. Mali je Hefest jako volio promatrati plamen koji se dizao iz planine, tako da je, kad je odrastao, želio postati kovač i napravio je radionicu u krateru vulkana Etne.

Tu je, uz pomoć kiklopa, izrađivao oružje i ukrase za bogove i junake te postao najvještiji u svom zanatu. Nije, međutim, zaboravio ono što mu je učinila njegova majka i jednoga dana odluči joj se osvetiti. Napravio je zlatno prijestolje, odnio ga na poklon Heri koja ga je, vidjevši koliko je skupocjeno i izvrsno napravljeno, silno cijenila.

No, čim je sjela »Upomoć!«, poviče kraljica bogova. Prijestolje ju je omotalo nevidljivim nitima od kojih se nije mogla pomaknuti. »Tako ti i treba, izopačena majko!«, reče Hefest, zadovoljan svojim djelom. Ganuti Zeus naposljetku uvjeri Hefesta da oslobodi majku, obećavši mu da otada može ponovno zauzeti svoje mjesto na Olimpu, među ostalim bogovima.


 ARTEMIDA I ORION

Artemida, Zeusova kći i Apolonova sestra, voljela je lov i tumarala šumom naoružana lukom i strijelama. Još u ranoj mladosti odlučila je da se neće udavati, ni za boga ni za smrtnika.

Kao i sve boginje, bila je jako lijepa i naravno da su je obilazili mnogi prosci kako bi zadobili njezinu naklonost, no svaki put bez uspjeha. U nju se zaljubio čak i Orion, divovski lovac, sin Posejdona, boga mora. Susrećući Artemidu koja je, kao i on, lovila u šumi, pokušavao ju je uvjeriti da ga zavoli. Bio je možda i odvećustrajan, tako da je boginja odlučila održati mu lekciju. Budući da je bila prijateljica svim životinjama, naročito onima najopasnijima, Artemida zatraži pomoć od škorpiona.

„Idi i ubodi onog uobraženog i nasilnog diva!“, naredi mu.

Škorpion ubode Oriona u petu i za samo nekoliko trenutaka njegov smrtonosni otrov ubije jadnog diva. Da bi zahvalila škorpionu, Artemida ga pretoči u jedno zviježđe. I dan danas, za vedrih noći bez mjesečine, može se na nebu vidjeti skupina zvijezda u obliku škorpiona koje proganjaju divovskog lovca duž cijelog nebeskog svoda.


 APOLON, BOG GLAZBE

Umoran od života na Olimpu, okružen svađama i zavisti svoje božanske rodbine, Apolon je na nekoliko godina pobjegao na selo u Tesaliju. Tamo je živio kao jednostavan pastir, čuvajući stada na pašnjaku i svirajući flautu.

Jednoga dana njegov brat Hermes, koji je bio jedan lukavi lupež, ukrade mu dvadesetak krava. I to učini vrlo vješto: vezao je repovima jednu kravu za drugu i odvlačio natjeravši ih da se kreću unatrag, tako da je izgledalo kako se životinje približavaju Apolonu, a ne da se udaljavaju.

»Vrati mi odmah moje krave!«, prosvjedovao je Apolon čim je otkrio da ga je snašla krađa. »To nisam ja učinio!«, lagao je Hermes, koji je bio i lažljivac, ne samo kradljivac, i koji je već bio dobro sakrio životinje u šumi. No, Zeus je s vrha Olimpa sve vidio. »Odmah vrati bratu one krave!«, naredi Hermesu. »I pronađi način da mu se ispričaš!«

 Hermes potom skrušeno pokloni Apolonu jednu čudesnu citru koja je imala nacrtanu kornjačinu koru. Apolona je razveselio poklon i od toga dana nikad se više nije odvajao od dragocjenoga glazbala, ushićujući svojom glazbom ljude i bogove.


 PANDORINA KUTIJA

Tednoga dana Zeus pozva svoga brata Hefesta i zada I mu jedan izuzetno težak zadatak: trebao je izraditi I jednu ženu svu od zlata, ali ne nepomičan kip, već pravu ženu, koja hoda, priča i misli. Hefest, koji je tvrdio da od metala može saliti ama baš sve, dade se na posao.

»Evo, ovo je Pandora!«, reče ostalim bogovima nakon kratkog vremena, pokazujući prekrasnu djevojku svu od zlata.

Štoviše, i boginje, koje su obično bile vrlo ljubomorne, divile su se ovom prekrasnom stvorenju.

»Ja ću joj pokloniti zlato moje kose!«, reče prelijepa Afrodita.

»Ja ću joj dati mudrost mog jelena!«, doda mudra Atena.

»Ja ću joj dati milozvučan glas!«, obeća Apolon. Zeus se divio djelu svog brata i zatim preda djevojci jednu kutiju.

»Idi Prometeju, koji je bogovima oteo vatru, i predaj mu ovu kutiju!«, reče Pandori. No, Prometej, koji je bio vrlo lukav i znao je da ga Zeus ima s njim zbog one priče o vatri koju je poklonio ljudima, nije htio otvoriti kutiju i proslijedi je svom bratu Epimeteju, koji je bio pomalo budalast. Mladić, kojega je

zaslijepila Pandorina ljepota, nije bio u stanju odoljeti znatiželji, otvori tajnovitu kutiju... Jao, Zeus je u nju zatvorio sva zla ovoga svijeta, koja se u tren oka prospu na zemlju! Epimetej pohita zatvoriti kutiju, no bilo je već prekasno!

U njoj osta samo jedna dobra stvar koju je tamo stavio Zeus: nada!


 ORFEJ I EURIDIKA

Orfej, sin muze Kaliope, silno je volio glazbu. Bog Apolon darovao mu je liru, a muze su ga  naučile tako dobro svirati da su čak i vode u potocima prestajale šumjeti da bi slušale njegove note. Orfej je volio jednu prelijepu djevojku koja se zvala Euridika. Sudbina je, međutim, bila protiv njihove ljubavi.

Jednoga je dana Euridika, dok je trčala šumom, nagazila na zmiju skrivenu u travi koja je ujede i ubije.

Orfej, pomahnitao od bola, odluči sići u podzemni svijet da bi oteo svoju zaručnicu iz kraljevstva mrtvih. Nagovori Harona, skelara na rijeci Stig, da ga preveze na drugu stranu paklenske podzemne rijeke, te stiže pred Hada, boga podzemnog svijeta, i njegovu ženu Perzefonu. Dvoje vladara bijahu ganuti očajem lijepoga mladića i njegovom milozvučnom svirkom, pa obećaše vratiti mu Euridiku među žive.

»No, pazi!«, upozoriše ga. »Ne smiješ je nijednom pogledati na tom putu, sve dok ne stignete na sunčevo svjetlo!«

Orfej uze Euridiku za ruku i sretan krene natrag prema svjetlu. Međutim, dok je koračao, zaokupi ga sumnja da ono što ga slijedi nije njegova zaručnica, već samo sjena. Zaboravi na obećanje, okrene se da je pogleda... Ali gle, čim njegov pogled pade na djevojčino lice, Euridika poče iščezavati!

»Ne!«, povika očajni Orfej. »Ostani! Nemoj pobjeći!« Prekasno! Euridike više nije bilo. Zauvijek je vraćena u kraljevstvo mrtvih.


ROĐENJE HERAKLA

Kad se rodio Heraklo, sin kraljice Alkmene, svi su se divili krasnom i snažnom dječaku. Za nevolju, bio je prelijep: njegov otac bio je, zapravo, Zeus, kralj svih bogova. Hera, Zeusova žena, od početka mu nije bila sklona. I dogodi se da, prema želji ove boginje, dječak, koji je prema svim drugim osobinama bio savršen, dobije izuzetno težak karakter.

Jao onome tko mu se suprotstavi ili mu pokuša zaprijetiti!

Čak i dvije opasne zmije, koje Hera posla da ga izazovu, vrlo su ružno završile: svojim snažnim rukama, mali Heraklo ih je zdrobio!

Kad je odrastao, Heraklo napusti kuću svoje majke i uputi se u svijet. Stigavši na jedno raskršće, nađe se ispred dviju žena, a izgledalo je kao da upravo njega čekaju.

Prva, koja je bila mlada i lijepa, reče mu: »Ja sam Užitak. Slijedi me na mom cvjetnom putu: dat ću ti bogatstvo i sreću!«

Druga, stara i ružna, reče mu: »Ja sam Vrlina. Slijedi me na mom putu prepunom trnja i drača: dat ću ti vječnu slavu!«

»Idem s tobom!«, spremno odgovori Heraklo i krene za Vrlinom na svoj teški put koji ga je trebao jednoga dana dovesti da živi na Olimpu u blizini bogova.

Na tom putu naiđe na grad Tirint pa se predstavi kralju Euristeju. Kralja je plašila snaga i hrabrost ovog nepoznatog skitnice i odluči, da bi ga slatkorječivo zadržao, zadati mu dvanaest teških junačkih djela. Bio je uvjeren da će ovaj mišićavi putnik, uplašen tim teškim iskušenjima, vrlo brzo otići i ostaviti ih na miru. No, ništa nije moglo zastrašiti Herakla!


 PRVIH ŠEST POSLOVA

Prvi zadatak koji je Euristej zadao Heraklu bio je doista strašan. Morao se suprotstaviti Lavu iz Nemeje, koji je imao dlaku tvrdu poput oklopa. Heraklo ga je zdrobio golim rukama!

 »Sigurno nećeš moći pobijediti Hidru iz Lerna, koja sa svojih sedam glava i svojim strašnim dahom truje ljude!«, ponovno mu reče Euristej.

Heraklu se nije moralo dvaput reći: ponekad se mučio, zato što svaki put kad bi čudovištu odrezao jednu glavu, pojavljivala bi se nova, no naposljetku je savladao Hidru i tošfet trofej odnio Euristeju.

Kralj mu odmah da još dva zadatka: uloviti Vepra iz Erimanta i Košutu iz Kerineje, dva divovska stvorenja koja su živjela u šumi.

 Zatim se morao suočiti s čudovišnim pticama iz Stimfalskog jezera, koje su imale mjedeno perje, kljun i pandže i koje su svojim metalnim perima gađale ljude kao strelicama.

 Šesto junaštvo mu je izgledalo još lakše: radilo se o otimanju pojasa Hipolite, kraljice Amazonki, princeza ratnica. Budući da je Heraklo bio izuzetno lijep mladić, Hipolita mu ga dobrovoljno pokloni, no u tom trenutku se uplete Hera koja ga           razjari protiv bijesa Amazonki, ljubomornih na svoju kraljicu. Tako se zače strašna bitka u kojoj je ubijena Hipolita. Heraklo prvi put u životu zaplače.

 OSTALI HERAKLOVI POSLOVI

Sretan što posjeduje lijepi zlatni Hipolitin pojas, Euristej naredi Heraklu da za samo jedan dan očisti Augijeve štale, gdje je živjelo na tisuće goveda i koje nitko nije oprao već trideset godina. To je izgledao nemoguć posao! Ali ne i za našega Herakla koji je, premjestivši dvije velike stijene, skrenuo tok dviju rijeka što su u blizini protjecale. Njihove vode ušle su u štale i očistile svu prljavštinu.

Euristej je počeo razmišljati da se nikad neće riješiti Herakla...

Kao osmo, deveto i deseto junaštvo, ovaj junak ponovno se suočio sa zvijerima i čudovištima: Konjem kralja Diomeda, koji je rigao vatru iz nozdrva, Bikom s Krete i Crvenim bikovima diva Geriona. Heraklo je svaki put pobijeđene životinje odnio Euristeju koji, u tom trenutku, odluči otpremiti ga daleko, izvan granica svijeta. »Tamo preko, gdje zalazi sunce, postoji jedan začarani vrt u kojemu žive nimfe Hesperide, gdje na drveću dozrijevaju zlatne jabuke. Uberi jednu jabuku i donesi mi je!« Heraklu se nije moralo dvaput reći te odvažno obavi i taj nalog, kao i sve ostale.

Čekalo ga je još posljednje, silno junačko djelo, koje je Euristej smatrao možda doista nemogućim: uloviti Kerbera, psa s tri glave, koji je čuvao vrata Podzemnog svijeta. Heraklo se golih ruku pojavi pred čudovištem: njegova odvažnost i snaga bili su toliki da Kerber, nakon što je pokušao pružiti otpor, odustane od borbe s njim te pokorno krene za njim sve do Euristejeva dvora. Kralj još jednom uvidje svu hrabrost ovoga junaka, koji u ovom trenutku odluči krenuti svojim puten i, nakon bezbroj pustolovina popne se na planinu Olimp, gdje su ga ljudi štovali kao poluboga.


 AHILEJEVA PETA

 Ahilej, najveći i najcjenjeniji grči junak, bio je sin Peleja, kralja Tesalije, i Tetide, princeze Oceana. Njegova majka, koja je pripadala velikoj porodici bogova Olimpa, željela je da njezin mali Ahilej bude besmrtan kao i ona. Odmah nakon njegova rođenja, uroni ga u vodu rijeke Stig, koja je imala moć da mu omogući neranjivost. Da dječačić ne bi pao u vodu i utopio se, uhvati ga za petu, koja se tako nije smočila.

Ahilej je odrastao i postao nepobjediv ratnik. Nosio je oružje dostojno jednoga boga, koje je posebno za njega izradio Hefest u svojoj radionici u srcu Etne. Tim oružjem borio se protiv trojanskih junaka tijekom opsade Troje. Nitko ga nije mogao pobijediti: čarobna voda rijeke Stig štitila ga je od koplja i strijela. No, Pariš, trojanski princ koji je izazvao taj rat ugrabivši lijepu Helenu, znao je kamo treba gađati nepobjedivoga junaka.

Naoružan lukom i strijelama, ciljao je ravno u petu. Tako je ubio Ahileja, kojemu su bogovi podarili kratak, ali veličanstven život, i kojega će se zauvijek pamtiti kao najvećega među junacima.


TROJANSKI KONJ

 Bijaše jednom grad Troja, koji je deset godina opsjedala grčka vojska. Nakon brojnih teških bitaka, Grci su se umorili od borbe i htjeli su se vratiti u svoju domovinu. Među vojskovođama je bio i jedan osobito domišljat, a zvao se Odisej. »Prijatelji!«, reče Odisej jednoga dana svojim suborcima. »Nije nam uspjelo zauzeti Troju silom. Pravi je trenutak da upotrijebimo glavu!«

Prema Odisejevim savjetima, Grci se dadoše na posao.

Naposljetku, jednoga jutra trojanske straže s visokih zidina Troje ugledaše da Grci napustiše svoj logor na obali. Umjesto neprijateljskih šatora, stajao je divovski drveni konj. Grci su napokon otišli! Ostavili su nam čak i dar za rastanak... Požurite!, dovucimo tog lijepog konja unutar zidina i proslavimo!«

Netko je pokušao reći: »Pazite, mogla bi to biti neka klopka. Ne vjerujte neprijatelju, naročito kad nudi darove...«, no građani ga nisu htjeli slušati. Konj je doveden unutar zidina. Spustila se noć. Dok su Trojanci spavali, na boku goleme drvene životinje otvoriše se vratašca i kroz njih izađe četa vojnika, naoružanih do zuba. Upališe baklje... za samo nekoliko trenutaka grad je bio u plamenu! Istovremeno, grčki ratnici otvoriše vrata svojim suborcima, koji su se brodovima vratili na obalu, u okrilju mraka. Tako je, nakon deset godina ratovanja, pao grad Troja.


ODISEJ I POLIFEM

Nakon požara u Troji, Odisej se morskim putem odluči konačno vratiti svojoj kući na poluotoku Itaci.

Ali bogovi mu nisu bili naklonjeni tako da je njegovo putovanje bilo ometano brojnim nezgodama te je, među olujama, vihorima i brodolomima, nakon mnogo godina putovanja doplovio s malom skupinom svojih drugova na obale Sicilije, prilično udaljene od njegove domovine.

Iznemogao od dugih dana provedenih prepušten valovima, Odisej je bio sretan kad je ugledao jednu pećinu i odmah se prema njoj uputio.

No, u toj pećini je živio kiklop Polifem, jedan divovski pastir ovaca, koji je imao samo jedno oko i bio je divlji i okrutan.

»Sve ću vas pojesti!«, vikao je div, zatvorivši svojim golemim tijelom svaki mogući bijeg iz pećine. »Ti, izgledaš mi kao vođa«, reče Odiseju. »Kako se zoveš?«

»Nitko! Zovu me Nitko!«, odgovori prepredeni Odisej. Zatim mu ponudi mnogo čaša vina koje je imao uza se, sve dok Polifem nije zaspao.

Ne gubeći vrijeme, Odisej uze jednu šiljastu granu i nakon što ju je usijao, oslijepi Polifema na njegovo jedino oko.

Ostali kiklopi dotrčaše na Polifemov urlik.

»Tko ti je to učinio?«, upitaše ga. »Nitko! Nitko mi je naudio!«, odgovori div. I kiklopi se tada udaljiše. Odisej nije gubio vrijeme: iskoristivši sljepoću svog neprijatelja, navuče na svoje drugove kozja runa koja su visjela u pećini. Prerušeni tako u stado spremno za odlazak na pašu, Odisej i brodolomci mogli su otići neopaženo, prolazeći između nogu razjarenoga diva.


 PENELOPINO PLATNO

 Dok su bogovi Odiseja valjali po moru, s jedne na drugu obalu Sredozemlja, suočavajući ga s  brojnim pustolovinama, kod njegova kuće, na Itaci, njegova žena Penelopa i sin Telemah sa strepnjom su očekivali njegov povratak.Nakon mnogo godina odsutnosti njihova kralja, prinčevi na Itaci, koje su nazivali proscima, počeli su razmišljati kako je Odisej mrtav pa odlučiše da bi jedan od njih trebao zauzeti njegovo mjesto i oženiti se kraljicom.»Izaberi jednoga od nas«, rekoše Penelopi. »Odisej se nikad više neće vratiti, a Itaci treba kralj!« Ali Penelopa je osjećala u svom srcu da će se njezin suprug vratiti, pa odgovori proscima: »Izabrat ću čim završim tkati ovo platno!«, pa nastavi mirno raditi zajedno sa svojim sluškinjama.Prosci su čekali, najprije strpljivo, a zatim sve razdražljivije: ovo posvećeno platno nikad neće biti dovršeno! Pa ipak, kraljica je tkala po cijele dane. Nisu znali da je svake noći, dok prosci spavaju, Penelopa parala ono što je napravila! Prolazili su dani, mjeseci i godine. Naposljetku, umorni od čekanja, pojaviše se prosci prijeteći kraljici: »Do sutra platno mora biti dovršeno i vjenčanje dogovoreno!« Penelopa više nije uspijevala pronaći nove izgovore: u sam osvit zore, skupocjeno platno bilo je dovršeno. No, bogovi su naposljetku željeli nagraditi vjernu suprugu: upravo u tom trenutku jedan se brod pojavio na pučini...Kralj se konačno vratio kući!


  DEDAL I IKAR

Dedal je bio atenski graditelj, slavan u cijeloj Grčkoj, pa čak i šire, tako da ga je kralj Minos pozvao na Kretu da mu sagradi njegovu kraljevsku palaču. Dedal se uputi na Kretu i, uz pomoć svog sina Ikara, osmisli prekrasnu palaču u kojoj je bilo mnogo prostorija. »Sad želim da mi sagradiš jedan veliki labirint, tako složen da iz njega bude nemoguće izaći«, reče Minos Dedalu kad je palača bila dovršena. Kralj je u taj labirint želio zatvoriti Minotaura, svog čudovišnog sina koji je bio polubik i polučovjek. Labirint je sagrađen te su samo Dedal i Ikar znali njegov plan. Budući da tajna nije smjela izaći s Krete, Minos je zatočio i sirotoga graditelja i njegova sina.

»Ne brini«, reče Dedal Ikaru koji je očajavao. »Vidjet ćeš da ćemo uspjeti izaći odavde!« Zatim počne misliti i ubrzo pronađe rješenje.

Od voska je izradio dva para velikih krila, zatim ih je pričvrstio za svoja ramena i ramena svoga sina. „Leti, sine moj!“, reče Ikar. „Leti s one strane labirinta, daleko odavde! Ali, budi oprezan, nemoj se približavati suncu!“

Ikar, sretan što je slobodan, poleti. Zaboravio je na riječi svoga oca, letio je visoko i sve više...sve dok sunce, svojom velikom toplinom ne otopi vosak njegovih krila i on se poče strmoglavljati. Tako je tragično završio Ikarov let, koji je pokušao stići do sunca.


  TEZEJ I MINOTAUR

U velikom labirintu palače u Knososu živio je strašni Minotaur, sin Minosa. Da bi bio dobar, kretski kralj mu je svake godine slao za jelo sedam mladića i sedam djevojaka, koje su mu bili prisiljeni slati grčki gradovi, fednoga dana se jedan vrlo odvažan grčki princ, koji se zvao Tezej, pojavi pred kraljem Egejem, svojim ocem, i reče mu: »Dopusti mi da odem sa skupinom odanih prijatelja: želim otići na Kretu i izazvati na dvoboj okrutnog Minotaura.« Kralj Egej pokušao je odvratiti svog sina:

»To čudovište je nepobjedivo«, reče mu. »Ako ti čak i uspije pobijediti ga, moglo bi biti nemoguće potom izaći iz labirinta.« Ali Tezej je bio svojeglav i sljedećeg dana krene svojim brodom prema otoku Kreti.

Stigavši u palaču na Knososu, pojavi se pred princezom Arijadnom, prelijepom kćeri kralja Minosa. Princeza se, ugledavši tako lijepog i odvažnog mladića,

zaljubi u njega na prvi pogled, pa ga je ona uzalud pokušavala uvjeriti da odustane od tog pothvata. »Vidjela sam mnoge mladiće poput tebe kako ulaze u labirint i nikad više nisu iz njega izašli!«, reče mu sa suzama u očima.

»Gledaj!«, nije popuštala, pokazujući mu zamršenu paukovu mrežu hodnika. »Golem je! Nitko se ne može snaći u njemu, a čudovište je snažno kao deset bikova. Ako se doista želiš upustiti u taj pothvat, uzmi sa sobom ovaj otrovni bodež. Dat ću ti još jednu korisnu stvar...«, i rekavši to pruži mu jedno veliko klupko vune. »Klupko!«, poviče Tezej. »Sto će mi to klupko?« »Moraš ga polako odmotavati kad se uputiš u labirint tako da se istim putem možeš vratiti natrag. Idi sada, kad toliko želiš, no brzo mi se vrati!«


 ARIJADNINO KLUPKO

Tezej zahvali Arijadni i sa svojim pratiocima pripremi se za ulazak u labirint. Dok je prolazio iz ulice u ulicu, iz hodnika u hodnik, u dubokoj tišini, odmotavao je iza sebe dugo Arijadnino klupko. Iznenada, iza jednoga ugla, pojavi se divovski Minotaur. Imao je goleme oči, crvene poput žeravica, iz nozdrva je sukljao mlazove pare i pograbio šiljast

trozub: strašan prizor koji, međutim, nije uznemirio Tezeja. Bistre glave, Tezej se baci na čudovište i probode gavotrovnim bodežom. Čudovište ispusti krik sličan rici, zatim pade na tlo usmrćen otrovom. Tezej se okrene svojim pratiocima, koji uplašeno promatraše taj prizor i nisu vjerovali svojim očima vidjevši da je zvijer konačno poražena. »Pođite sa mnom!«, reče im. Rekavši to, počeo je slijediti unatrag put označen klupkom. Za nekoliko minuta mladići ugledaše izlaz iz labirinta: bili su spašeni! Arijadna sretna potrči ususret Tezeju.

»Odlučila sam!«, reče zagrlivši mladića.

»Odlazim s tobom!« Tezej veselo podigne princezu na svoj brod i sa svim svojim pratiocima okrene jedra prema svojoj domovini. Vijest o ubojstvu čudovišta brzo se širila od mora do mora, od grada do grada: okončana je teška mora koja je godinama mučila mlade ljude i njihove obitelji. A sve to zahvaljujući Tezejevoj odvažnosti i magičnosti Arijadnina klupka!


  JAZON I ARGONAUTI

Bijaše jednom kralj Ejet koji je vladao kraljevinom Kolhidom, uz obalu Crnoga mora. Ajet je bio vlasnik legendarnog Zlatnog runa, koje je kralj držao obješeno na jednom hrastu u svom kraljevskom dvoru, nasuprot jednom strašnom zmaju. Legenda o runu stigla je sve do grčke luke i mnogi hrabri mladići odlučili su ga se domoći. Među njima je bio i Jazon, jolski princ. Jazon je okupio skupinu odanih prijatelja i povjerio drvodjelcu Argu gradnju broda koji će ih odvesti sve do Kolhide. Kad je bio gotov, brod je nazvan Argo, kao i njegov graditelj, i Jazon je sa svojim prijateljima, Argonautima, mogao prkositi moru. Nijedan drugi brod nije se mogao uputiti prema tako dalekim obalama jer se na tom putu nalazio tjesnac koji su čuvale Simplegade, dvije goleme stijene koje su se neprestano primicale i razmicale tako da se između njih nije moglo ploviti. Sudbina je predodredila Jazonu da svojim brodom slijedi isti udes jedne golubice na njenom putu preko istog opasnog tjesnaca. Kad su se približili stijenama, Jazon je pustio s broda golubicu, koja je brzo letjela oko dviju strašnih stijena: bile su spremne zatvoriti se, ali nisu uspijevale zaustaviti pticu, samo otrgnuti pero s njezina repa.

»Naprijed, moji junaci!«, reče napokon Jazon Argonautima. Guran veslima, brod je zaobilazio stijene i na čudesan način uspio proći: Simplegade se zatvoriše i samo neznatno oštetiše krmu, baš kao što su to učinile s repom golubice! Tako je Jazon stigao na Kolhidu, domovinu mitskog Zlatnog runa.


ZLATNO RUNO

Stigavši na Kolhidu, Jazon se pojavi pred kraljem Ejetom i obavijesti ga kako namjerava oteti Zlatno runo. »Mnogi mladići poput tebe pokušavali su to učiniti«, reče mu stari kralj. »Sve ih je ubio zmaj. Neću dopustiti da i ti dovodiš u opasnost svoj život! Najprije se moraš iskazati tako da uloviš dva velika bika srebrnih kopita koji žive u mojim šumama i koji rigaju vatru iz nozdrva, upregnuti ih u plug i izorati polje. To polje zatim treba zasijati ovim zubima koje ti sada dajem.

Iz svakog zuba pojavit će se jedan div kojega moraš okovati. Samo tada ću ti dopustiti da se suprotstaviš zmaju koji čuva Zlatno runo!«

Tazon, izvan sebe zbog teškoće ispita, posumnja u svoj zadatak kad mu u pomoć stiže Medeja, Ejetova kći, koja se zaljubi u njega na prvi pogled. Medeja, koja je bila pomalo čarobnica, dade mu jednu čarobnu mast: „Namaži se i plamen bilova neće te opržiti. Da bi zatim pobijedio divove među njih moraš baciti kamen: vidjet ćeš, bacit će se na njega i boriti da ga se dočepaju te tako međusobno poubijati.« Zatim ga nauči jednu čarobnu formulu koja je imala moć da uspava zmaja.

Nakon što se namaza, s kamenom u džepu i dobro urezanim u pamćenje čudesnim riječima, Jazon se dade na osvajanje Zlatnog runa. Stvari su se odvijale upravo onako kako je predvidjela Medeja i uskoro se Jazon vratio na brod s dragocjenim trofejem, slaveći sa svojim pratiocima.

Zasluga je, međutim, u potpunosti pripadala Medejinim čarolijama i Jazon joj to prizna zahvalan: uze je za ruku, pomogne joj da njegov brod i... »... živjeli su zauvijek sretni i zadovoljni«, rekla bi bajka. Nažalost, nije bilo tako: priča o Jazonu i Medeji je jedna tužna priča. A mi je zbog toga ne želimo pričati.